Pozajmica digitalne građe u Evropi – neuspjela revolucija, kontinuirana evolucija

Prvi digitalni čitač predstavljen je prije 23 godine, a najpoznatiji model, Kindle, proslavio je svoj 13. rođendan^[1]. Uprkos tome, praksa digitalnog pozajmljivanja još uvijek nije uobičajena u našim bibliotekama.

U Sjedinjenim Američkim Državama velika izdavačka kuća Macmillan bori se sa bibliotekarima zbog embarga na nedavno objavljene digitalne knjige^[2]. U Njemačkoj je Udruženje njemačkih biblioteka primorano da brani praksu pozajmljivanja digitalne građe suočavajući se sa pomalo sumnjivim izvještajem iz lobija izdavača i knjižara^[3]. Ovo su pokazatelji nedostatka konsenzusa koji stoji na putu nastanka stabilnog, održivog i opšte primjenljivog modela, posebno u Evropi. Međutim, suočavajući se sa visokim cijenama koje postavljaju izdavačke kuće i njihovi vlasnici, za naš interes moramo pronaći stabilniji model. Ovaj članak ne nudi magična rješenja, već pokušava da predstavi glavna pitanja u trenutnom razvoju pozajmljivanja digitalne građe u Evropi i da postavi određene prioritete. Međutim, ne treba zaboraviti da se u tom pravcu već djelovalo.

Propala revolucija?

Sud Evropske unije je 10. novembra 2016. godine donio odluku koja je trebala da označi prekretnicu u evoluciji pozajmljivanja digitalne građe u Evropi^[4]. Pitanje postavljeno sudijama odnosilo se na pravo biblioteka da digitalne knjige tretiraju na isti način kao i papirne knjige i stoga ih pozajmljuju korisnicima pod uslovima iz Direktive o iznajmljivanju. Njihovo povoljno mišljenje stoga obećavalo je bibliotekama ponudu novih mogućnosti, nabavku digitalne knjige i njenu dostupnost korisnicima. Međutim, uslovi pozajmljivanja digitalne građe morali su biti isti kao i uslovi pozajmljivanja fizičke knjige, to jest vremenski ograničena pozajmica, sa samo jednim korisnikom za svaki primjerak koji biblioteka drži u datom momentu, takođe nazvan „UCUU^[5], jedna kopija za jednog korisnika“, a sve podložno pravu plaćanja naknade za pozajmicu^[6]. Očekivalo se značajno uvećanje ponude digitalnih knjiga u bibliotekama, bez ograničenja broja mogućih pozajmljivanja po digitalnoj kopiji ili vremenu pozajmice, a takođe i prestanak ograničenja u rasponu knjiga dostupnih u bibliotekama, od kojih su najnovije i najpopularnije knjige – one koje zahtijevaju korisnici – često nedostajale.

Međutim, revolucija se nije dogodila.

To je dijelom uslovljeno činjenicom da je presuda imala za cilj da razjasni, u kontekstu pregovora, da li biblioteke mogu pozajmljivati digitalne knjige bez posebnog ugovora sa izdavačima po modelu “UCUU”. Ovaj ugovor nije naročito pogodan, bar za najnovije knjige za kojima je u trenutku kupovine bila velika potražnja, ali čija popularnost i potražnja završava bez novčane nadoknade, zbog toga bi fleksibilniji model bio mnogo zanimljiviji. Međutim, i to je bolje nego ništa, ovaj model bi mogao poslužiti kao krajnji lijek, ako nema dogovora s izdavačima na nacionalnom nivou. Kao što ćemo vidjeti, dogovor je postignut dvije godine kasnije.

Presuda Suda, kojom je odlučieno da se primjenjuje Direktiva o pozajmici (koja datira iz 1992.)^[7], nije mjerila probleme prilagođavanja zakona koji je prvobitno bio namijenjen pozajmljivanju fizičkih i ne-digitalnih knjiga. Međutim, digitalne knjige se uglavnom smatraju uslugom, a ne robom, pa su predmet ugovora kojim se mogu regulisati postupci korisnika, uključujući i pozajmljivanje. Princip da ugovori imaju prednost nad zakonom, zabrana pozajmljivanja (ili čak ne spominjanje pozajmice na iscrpnoj listi dozvoljenih upotreba), pojačana mjerama tehnološke zaštite, obavezujuća je. Dakle, revolucija se nije dogodila, čak i ako je ova odluka olakšala neku vrstu rezolucije u Holandiji i otvorila nove (ograničene) mogućnosti za biblioteke. Međutim, ona je ukazala na glavne izazove pozajmljivanja digitalne građe u Evropi.

Pojavljuju se problemi

Pokušaj primjene pravila analogne ere na pozajmljivanje digitalne građe nije ponudio konačno rješenje. Pronalaženje održivog modela zahtijeva razmatranje drugih pitanja. Prvo pitanje odnosi se na naknade vezane za pozajmljivanje digitalne građe u bibliotekama. Do sada su samo Holandija, Danska i Velika Britanija pokušale da uspostave sisteme nagrađivanja, ali u prva dva slučaja model pozajmice nije onaj koji je predviđen presudom suda, nego “Jedan primerak, nekoliko korisnika”. U Holandiji su izdavači odbili da podijele prihode od svojih prava na pozajmicu autorima, pa je vlada morala da nađe nova sredstva kako bi konačno dobila sporazum o produženju pozajmljivanja digitalne građe^[8]. Jedino u Velikoj Britaniji se koristi model UCUU, ali autori opet podliježu uslovima diktiranim od izdavača. U ovim zemljama se ostvareni prihodi izdavača i prihodi vraćeni autorima ne saopštavaju i to ostaje veoma netransparentno. Za IFLA (i Sud), plaćanja u zamjenu za pravo pozajmljivanja trebalo bi da se primjenjuju samo u slučaju digitalnih knjiga koje su kupljene, to jest ne podliježu pretplati i koriste se u skladu sa modelom “UCUU”. Kada postoji obaveza otkupa nakon određenog vremena ili u zavisnosti od broja pozajmljivanja, biblioteke ne bi trebale ponovo da plaćaju naknade autorskih prava, na izdavaču je da plati ovaj iznos^[9]. Trajno rješenje pitanja pozajmice digitalne građe zavisi od stabilnog i fer rješenja za nadoknadu autora. Drugo pitanje odnosi se na antikonkurentsku prirodu zbog digitalnih radova koje su izdavači stavili na raspolaganje bibliotekama. Zapravo, neki izdavači ne nude cijeli svoj katalog u digitalnoj verziji, što u nekim slučajevima može spriječiti biblioteke da izvršavaju svoju misiju od opšteg interesa, jer nisu u stanju da naprave digitalni fond jednako raznolik kao i njihov fizički fond.

Na primer, u Velikoj Britaniji, samo 77,5% digitalnih knjiga dostupnih na tržištu može biti pozajmljeno iz biblioteka^[10]. Ovo je osjetljivo pitanje u Njemačkoj, gdje je Nacionalno udruženje jasno naznačilo moguću vezu između ograničene ponude i činjenice da veliki dio stanovništva nema pristup digitalnom čitanju putem biblioteka^[11].

U Danskoj jedino je bilo moguće zaključiti sporazum između platne platforme (eReolen) i izdavača nakon dugih pregovora koji su ograničili pozajmljivanje digitalnih knjiga koje se nalaze na „crnoj listi“^[12]. Biblioteke su optužene da su se fokusirale na nabavku novijih digitalnnih knjiga i “bestselera” na štetu drugih knjiga. Najvažnije je ponuditi raznoliku digitalnu kolekciju koja će biti odraz potreba i interesovanja stanovništva^[13].

Osim toga, holandske biblioteke morale su da prihvate da je najbolja ponuda izdavača neograničen pristup svim digitalnim knjigama tokom 6 do 12 meseci, dijelom i zbog političkog pritiska vlade^[14]. Rješenje bi ovdje zahtijevalo uspostavljanje principa fer cijena i uslova za biblioteke tokom kupovine i pozajmljivanja digitalnih knjiga, u idealnom slučaju sa mogućnošću da ih pozajmimo odmah po modelu „UCUU“.

Ovo otvara treće pitanje koje pokazuje kako ograničavanje pristupa knjigama za biblioteke predstavlja neopravdanu prepreku za pravo korisnika na pristup kulturi. Ta zabrinutost zbog jednakog pristupa, na primjer, obilježava diskusiju i u Nemačkoj

Trenutno se u Finskoj vodi borba za jednaku mogućnost pristupa digitalnim knjigama, jer se ona umnogome razlikuje od jedne do druge lokalne zajednice. Brojni čitaoci su ugroženi u poređenju sa drugima. Uskoro bi trebalo da se otvori nova platforma koja nudi djelimično rešenje^[15]. Potraga za ravnotežom između brzog pristupa aktuelnim izdanjima i prijedloga raznovrsne digitalne kolekcije koja zadovoljava očekivanja raznolike populacije nije nova. A taj balans se može postići zahvaljujući bibliotekama i njihovim misijama. U raspravama o pozajmici digitalne građe nedostaju prave informacije. Djelomično je to zbog činjenice da ove informacije posjeduju treće strane, poput platformi, koje im iz komercijalnih razloga ne daju pristup. Izdavači stoga smatraju da bi bez biblioteka prodali više, a biblioteke često imaju veće troškove nego za fizičke knjige.

Istraživanje eLending projekta, koje je sproveo tim australijskih istraživača, nudi pregled prakse izdavača na ovom tržištu, omogućavajući tako upoređivanje situacije u različitim zemljama engleskog govornog područja i od jedne do druge izdavačke kuće.

Rezultati podvlače u kojoj mjeri izgleda da ponašanju izdavača nedostaje logike ili dosljednosti od jedne zemlje do druge ili čak od jedne platforme do druge. Oni takođe pokazuju, na primer, da uprkos manjoj potražnji, izdavači ne daju pristup starijim knjigama po povoljnijim uslovima. Boersenverein studija nastoji pokazati da bi efekat pozajmljivanja digitalne građe na prodaju bio negativan, ali to može dokazati samo odbacivanjem podataka koji pokazuju suprotno^[16]. Projekat Panorama u Sjevernoj Americi (koji podržava OverDrive) nastoji da pokaže pozitivnije rezultate^[17]. Zbog toga su istraživanja i kreiranje podataka na ovom tržištu suštinski i neophodni za dobar razvoj pozajmice digitalne građe u biblioteci kako bi se otklonile sve sumnje.

Ukratko, situacija u evropskim bibliotekama u pogledu pozajmice digitalne građe obilježena je raznolikošću, na koju različito utiču pitanja koja se javljaju, kao što su pravo na pozajmljivanje, primjena principa konkurencije, prioriteti samih biblioteka i nedostatak aktuelnih informacija.

Zaključak

Možda je teško doći do zaključka, jer su rasprave o pozajmici digitalne građe u toku. Jasno je, međutim, da smo svjedoci evolucije prije nego revolucije koja se odvija različitim tempom od zemlje do zemlje. Takva divergencija može omogućiti eksperimentisanje i otkrivanje inovativnih rješenja, ali dugoročno bi bilo poželjno da nejednakosti u pristupu elektronskim knjigama nestanu. Da bi se to postiglo, akcije na evropskom nivou kojima se nadopunjuje rad sudija na Sudu pravde mogu se pokazati neophodnim, posebno radi zaštite prava na pozajmljivanje i tehnoloških mjera zaštite navedenih u ugovorima sa izdavačima. Ovo bi samo ponovilo situaciju sa izuzecima za vađenje teksta i podataka i za prezervaciju u novoj Direktivi o autorskim pravima.

U Sjedinjenim Državama preduzete mjere po pitanju konkurencije mogu predstavljati puteve koje treba istražiti u Evropi. Praksa „kontrolisanog pozajmljivanja digitalnog sadržaja“, ukoliko se ne smatra nezakonitom (prijetnje pravnim postupcima do sada su se pokazale ispraznim), ojačala bi položaj biblioteka u pregovorima, pružajući im mogućnost pozajmljivanja digitalne kopije knjiga kada izdavači ne žele da im prodaju digitalne knjige^[18]. Narednih nekoliko godina će se pokazati turbulentim po pitanju traženja novih modela pozajmljivanja digitalne građe testiranih u praksi zbog potrebe za vidljivošću biblioteka kako bi raspolagale boljim ponudama za svoje korisnike.

Članak pripremio: Stefan Viber (menadžer i zastupnik za odnose sa javnošću, IFLA)

Prevod na srpski: Željka Komlenić (rukovodilac VIBRS centra, član redakcije stranice Cobiss.net)

Zahvala

Članak je preveden uz ljubaznu dozvolu autora Stefana Vibera (Stephen Wyber), menadžera i zastupnika za odnose sa javnošću, IFLA i gospođe Olivije de la Pantri (Olivia de la Panneterie), predsjednika Udruženja bibliotekara Francuske (ABF).

Izvirnik

Stephen Wyber: Le Prêt Numérique en Europe – Révolution Ratée, Évolution Continue. Bibliothèque(s): revue de l’Association des bibliothécaires de France, n°100/101, 27. avril 2020. Dostupno na: http://abf.asso.fr/162/196/869/ABF/le-pret-numerique-en-europe-revolution-ratee-evolution-continue.